Pozitivan uticaj ozona na ljudsko zdravlje nije nova stvar. Ozon je na različite načine korišten još od polovice 19 st. u medicinske ili higijenske svrhe. Prvo spominjanje ozona u terapijama u medicinskim časopisima seže još u 1920. godinu u britanskom medicinskom časopisu The Lancet. Mnogobrojni su znanstveni radovi koji potvrđuju njegov učinak na cijeli spektar bolesti, od obične prehlade preko raznih drugih virusnih i malignih oboljenja.

U medicini se koristi kao agens za sterilizaciju operacionih dvorana, kao supstanca koja je sposobna promijeniti ravnotežu antioksidanasa i prooksidansa u tijelu.

Ozon je visoko reaktivna molekula koja pokazuje odlične baktericidne, fungicidne i antivirusne osobine. Njegova upotraba u medicinskoj terapiji pokazala se sigurnom bez nuspoja i negativnih uticaja na ljudsko zdravlje. Oksigenacija tkiva ozonom ne koristi se samo u medicinske već i u kozmetičke svrhe kod tretmana bradavica, mladeža i sl..

Naučna podloga koja objašnjava uticaj biooksidativnih terapija u koje spadaju terapija ozonom i vodikovim peroksidom je relativno jednostavna. Veliki broj bolesti nastaje zbog nakupljanja toksina u tijelu, koje su u normalnim uslovima oksidirane kisikom. Uz dovoljnu količinu kisika organske tvari razgrađuju se do ugljikovog dioksida i vode, molekula koje organizam bez problema izbacuje iz tijela. Međutim, u stanju hipoksije, nedovoljne opskrbljenosti tkiva kisikom (zbog pušenja, loše ishrane, konzumacije alkoholnih pića, bolesti, stresa, nepravilnog disanja itd.) toksini se nakupljaju u tkivu i ometaju normalan rad organizma. Dodatnim uzimanjem ozona (aktivnog kisika) u organizam čiste se nakupine toksina i omogućava normalan rad organizma. Stanje hipoksije također podržava rast anaerobnih patogenih organizama koji u toj okolini imaju povoljno okruženje za život i rast.

Jednom kad uđe u organizam, ozon u obliku aktivnog kisika i nusprodukata svog raspada u organizmu (O3, H2O2, O-) dolazi u kontakt s anaerobnim organizmima i zaraženim stanicama, te ih uništava ne škodeći pritom zdravim ljudskim stanicama. Bakterija naime ima oko sedamnaest puta slabiji metabolički potencijal od čovjeka. Kao takva ne može producirati dovoljni antioksidativnih enzima kao što su npr. katalaza i drugi, koji su u stanju reducirati aktivne vrsta kisika na kontrolirani način i time umanjiti štetnost po stanicu. Granulociti, stanice koje se pojavljuju na mjestima infekcija, koriste vodikov peroksid (jedan od produkata raspada ozona u tijelu) kao prvu liniju obrane od zaraze.

Ove tvrdnje o djelovanju ozona možemo navesti u nekoliko glavnih tačaka:

1. Ozon potiče proizvodnju crvenih krvnih stanica čime omogućuje veliku koncetraciju kisika u krvi dugo vremena po završetku terapije.

2. Povisuje razinu interferona do 9 puta.

3. Potiče stvaranje TNF-a (tumor necrosis factor).

4. Potiče izlučivanje IL-2, jednog od glavnih faktora imunološkog odgovora.

5. Izuzetno jak baktericid. Metabolizam većine bakterija nema ni približno takav antioksidativni potencijal kao ljudska stanica, što ih čini izuzetno ranjivima na čak i niske koncetracije ozona. Tek nekolicina bakterija može preživjeti u okolini s iznad 2% ozona.

6. Jako fungicidno sredstvo.

7. Antivirusno sredstvo. Napada viruse direktno, ciljajući njihovu “reproduktivnu” strukturu. Ujedno napada i zaražene stanice koje pod teretom bolesti nemaju toliki antioksidativni potencijal, te ih tako uništava.

8. Utiče na razvoj i širenje raka. Stanice koje se brzo dijele, poput stanica raka izuzetno su osjetljive na prisutnost ozona zbog toga što većinu svoje aktivnosti za vrijeme dijeljenja ne mogu usmjeriti na obranu stanice od oksidansa..

9. Čisti arterije i može ublažiti i izliječiti bolesti srca i krvnih žila razlažući naslage u žilama.

10. Povećava fleksibilnost i broj krvnih stanica čime se poboljšava oksigenacija tkiva i do nekoliko sedmica nakon terapije.

11. Ubrzava ciklus limunske kiseline (Krebsov ciklus) poboljšavajući glikolizu i samim tim pospješujući upotrebu energije u organizmu.

12. Pojačava antioksidativni enzimski mehanizam.

13. Razgrađuje otrove i produkte raspada nafte čime se otvara mogućnost upotrebe ove tehnologije u ekologiji.

Jasno je da ozon ima učinak na vrlo širok spektar bolesti i da djeluje na više načina. Preko stvaranja nepovoljne atmosfere za razvoj patogenih organizama, jačanjem imunološkog odgovora, te direktnim uticajem na patogene organizme koji se zateknu u tkivu. Teško je nabrojati sve bolesti kod kojih se ozon pokazao učinkovit. Terapija ozonom u ovom trenu priznata je u preko 15 zemalja i od svih pacijenata koji su prošli neku vrstu terapije ozonom nije zabilježena niti jedna smrt ili iole teža posljedica kao nuspojava terapije. Primjena je raznovrsna i kreće se od bakterijskih i virusnih bolesti, pa do regeneracije tkiva kod slučajeva discus hernie u ortopediji.

Popis samo nekih bolesti kod kojih biooksidativna terapija ozonom pokazujue učinak: kardiovaskularne bolesti i problemi s cirkulacijom, artritis, maligni tumori, rak, limfomi, leukemija, hepatitis, Epstein-Barr virus, herpes, akne, upale, gljivice, rane i opekotine, alergije, reuma, gangrena, dermatološke bolesti itd.

Imajući u vidu znatno povećanje ugljičnog dioksida u zraku u toku nekoliko prošlih desetljeća (preko 20%) i značajno smanjenje udjela kisika nije čudo da porast broja oboljelih od raka i sličnih malignih bolesti vrtoglavo raste iz dana u dan. Indikacije nedovoljne oksigenizacije tkiva su brojne što terapiju ozonom čini važnom karikom u modernim terapijskim metodama. Postoje različite metode primjene ozona; npr. rektalna insuflacija, kojom se pacijentu kroz cjevčicu ozon dovodi u tijelo, ozonski šatori i ozonske saune, gdje se ozon apsorbira kroz pore na koži, autohemoterapija, koju su Njemci koristili još davno, tako da se pacijentu uzme dio krvi, ozonizira ga se, i vrati natrag u krvotok, i možda najjednostavnija metoda – pijenje ozonizirane vode.
Ozon se također može koristiti i kao sredstvo za sterilizaciju instrumenata u medicini.

Bio bi propust ne spomenuti i druge mogućnosti upotrebe ozona; kao sterilizator na farmama, sterilizator vode i zraka, u industrijskim postrojenjima, restauraciji nakon požara, kemijskoj sintezi, u sustavima za hlađenje, održavanje tla, ekologiji, zbrinjavanju otpadnih voda itd.